Njene riječi ocrtavale su užas, ali na njenom licu bio je mir, blagi smiješak. Boli su se skrile negdje duboko, sjene horora nisu se mogle pronaći u tim očima. – Djeca su mokrila u vrčeve i pila mokraću jer više nisu mogla izdržati žeđ. Bilo mi je teško to gledati, ali nisam ni ja mogla više. Zamolila sam osmogodišnjeg sina Timura da se pomokri u vrč i napila se. Nije mi to ugasilo žeđ, ali mi je pomoglo psihički da izdržim – prisjetila se Elena Kasumova (42), zamjenica ravnatelja beslanske osnovne škole, najteža tri dana svog života.
Voda uz krevet
Otkud tolike boce vode? Zbog čega svako od pedesetak djece iz Beslana u ruskoj republici Sjevernoj Osetiji, koji su prije nekoliko dana došli na dvotjedni odmor u hostel Crvenog križa grada Zagreba u Novom Vinodolskom, drži svake noći uz krevet bocu vode? Promatrajući opuštene, vesele tinejdžere kako uživaju u odmoru na Jadranu, kako se smiju u zapjenjenom moru na plaži ispred hostela, to je jedina neobičnost koja se može uočiti, vrh sante leda koji ukazuje na duboke rane zbog masakra koji su preživjeli početkom rujna 2004. godine, kada su ih kao taoce tri dana držali zatočene u školi čečenski teroristi. Od 800 zatočene djece poginulo ih je tada 186.
– Svi smo bili u jednoj velikoj dvorani gdje je bila priredba. Nas tisuću i pol. Vodu su nam davali samo prvi dan, a bilo je jako vruće, više od 30 stupnjeva. Zadnji dan smo bili samo u donjem rublju zbog vrućine. Tada smo već bili toliko izmučeni i imali smo halucinacije, nadali smo se da će neka od bombi oko nas eksplodirati i skratiti nam muke. Zbog žeđi koju su tada pretrpjela djeca sada piju jako puno vode – objašnjava Elena Kasumova. Teroristi im nisu dopuštali odlazak u zahod, nuždu su obavljali u odjeću.
– Djeca su se dobro ponašala, pomagali su jedno drugom, bila su mirna, nisu paničarila iako su oko nas u dvorani bila mrtva tijela. Spavati nismo mogli, ležali smo stiješnjeni jedni uz druge – priča Kasumova. Svakodnevno još proživljava sjećanja na masakr, a terapije beslanske djece vode brojni psihijatri. Mnoga od njih imaju noćne more i ne mogu spavati u mraku.
“Moj je terorist bio dobar”
U Vinodolskom se tragedija ne spominje, ali u Beslanu je djeci teško pobjeći od sjećanja. Tada se djeca mogu uhvatiti u razgovoru: “Moj je terorist baš bio dobar, dao mi je odem na WC”, “Hm, ovaj što je mene čuvao baš i baš i nije”.
Beslansku je osnovnu školu 1. rujna 2004. godine, tijekom priredbe u povodu prvog Praznika znanja, okupirala skupina čečenskih terorista, koji su za taoce uzeli oko 1500 osoba, među kojima su bili djeca, roditelji i nastavnici. Teroristi su minirali zgradu i tražili oslobađanje svojih kolega koji su u lipnju te godine sudjelovali u terorističkom napadu u susjednoj republici Ingušetiji. Taoci su tri dana u školi držani pod oružjem u velikoj vrućini, a sve je rezultiralo upadom ruskih specijalaca u školu, pucnjavom i aktiviranjem bombe. Poginulo je 330 osoba, od toga 186 djece, ranjeno je 728 civila te 55 pripadnika službe sigurnosti, policije i vojske. U akciji su sudjelovala 32 terorista, od kojih je preživio jedan. Nakon tog događaja mnogi su za tragičan ishod krivili policiju i vojsku.
Ako se pilo mokraću, onda su našli nešto i za jesti...